Imeničke zamjenice gdȏ, kȋ i čȃ/štò

One imaju iste oblike za sve tri rode pak za jedninu i množinu; gdo i ki pitaju za živo, ča/što za neživo.

Ovako se dekliniraju i sve neodredjene zamjenice, ke su složene s gdo, ki, ča ili što, npr. nìgdo, nìkoga – nèki, nèkoga – nèšto, nèčega itd. Kod ništ(a) glasi genitiv nìčega i nìčesa. Naglasak je uvijek kratak i na prvom slogu.

One imaju za svaki rod posebne oblike. N jd. ž. r. završava na -a, N jd. sr. r. na -e za palatalnimi, mekimi suglasniki, a na -o za nepalatalnimi. Nastavak za N jd. m. r. je kod svake vrsti drugačiji.

a) Pridjevske zamjenice s osnovom na palatal

To su posvojne zamjenice mȏj, tvȏj, svȏj, nȃš, vȃš, zatim upitno-odnosne zamjenice kȋ i čìji, neodredjene pridjevske zamjenice nèčiji i nìčiji i zamjenički pridjev vàs.

Iste oblike i naglaske kot moj imaju i tvȏj i svȏj. Duži i kraći obliki u G i D se moru jednako hasnovati.

Zamjenica nȃš, náše, náša; náši, náša, náše ima nastavke kot mȏj, samo da u GD jd. m. i sr. r. nima kraćih oblikov. Naglasak je ili kroz ci­jelu paradigmu akut na prvom slogu ili slijedi u muškom i sridnjem rodu naglasnomu tipu zamjenice moj: nášega/našéga, nášemu/našému, ná­šem/nàšēm, nášim/nàšīm; u množini je u GDL i I ili akut na prvom slogu ili naglasak slijedi tipu moj: náših/nàšīh itd. Kot nȃš se deklinira i vȃš.

Upitno-odnosna zamjenica čiji ima kot upitna naglasne dublete: čìji/čijȋ, čìja/čijȃ, čìje/čijȇ. Naglasak ostaje uvijek na istom slogu, ada: čìjega/čijȇga za m. i sr. r. i čìje/čijȇ za ž. r. itd. Nastavki su isti kot kod zamjenice moj.

Ako čiji služi kot odnosna zamjenica, onda je samo kratko naglašena, npr. prema upitnoj: Čìje/Čijȇ su ovȇ knjige? imamo odnosnu:

Naša teta, čìja kćer živi u Beču, nas je pozvala. – Čìj i/ Čijȋ kucak je to? – Naš susjed, čìji stan je pogorio...

Neodredjene zamjenice nèčiji i nìčiji imaju kratki naglasak u svi obliki na prvom slogu.

Zamjenički pridjev vàs, svè, svà

b) Pridjevske zamjenice s osnovom na nepalatal

To su upitno-odnosna zamjenica kȋ, pokazne zamjenice ȏv, ȏn, tȃ, njègōv i zamjenički pridjev sȃm.
Upitna zamjenica kȋ, kȏ, kȃ

Ako se ki upotribljava kot odnosna zamjenica, onda imamo nešto preminjenu akcenatsku situaciju: u GD jd. opet naglasnu dubletu, ali ne cirkumfleks, nego akut: kòga/kóga, kòmu/kómu. Primjer:

Ta, kóga/kòga si vidio, je človik, kómu/kòmu ne moreš vjerovati.
prema upitnoj: Kȏga/Kòga si vidio?

U A jd. m. r. se kod odnosne zamjenice upotribljava samo oblik koga, i za neživo, npr. stan, koga sam si pogledao – kip, na koga sam mislio – ta zvuk, koga sam čuo.

Pokazne zamjenice ȏv, ȏn, tȃ

Zamjenica ȏn ima iste oblike i naglaske kot ȏv, isto tako i zamjenica tȃ, tȏ, tȃ; tȋ, tȃ, tȇ, samo da su kod ove svi padeži izvan GD jd. m. i sr. r. – tòga/tóga, tòmu/tómu i I mn. tìmi – jednosložni i dugosilazno naglašeni.

U N jd. sr. r. imamo dubletne oblike ovȏ i òvo, onȏ i òno ter tȏ i tò. Dugosilazni naglasak imaju obliki u atributivnoj poziciji uz imenicu ili ako se imenica zbog redundantnosti izostavi, npr.:

Vidim ovȏ, onȏ, tȏ dȋte. – Kȏ dȋte mísliš? Ovȏ, onȏ ili tȏ ?

Kratko akcentuirani oblik se hasnuje, ako je zamjenica dijel imenskoga predikata, npr.:

ūvo sam ja pred vrati, a tò mi je brat. – Pòglēj, òno je moja šefica. – Vidiš, òvo su tȃ dičak i divičica, zá ke sam ti povidala.

U gradišćanskohrvatskom razgovornom jeziku se uz prijedloge, ki potribuju akuzativ, čuda puti uz akcentuirane oblike pokazne zamjenice hasnuju i nenaglašeni, dijelom kraći obliki vi, ni, ti za neživo u muškom rodu, va, na, ta za ž.r. i vo, no, to za sr. r. u jednini, pak ve, ne, te za m. i ž. r. ter va, na, ta za sr. r. u množini. Pritom prijedlog primi naglasak na se; prijedlogom, ki završavaju na suglasnik, se dodaje pokretno a, ko nastane nositelj dugouzlaznoga akcenta; zamjenica je kratka:

ná vo pȋsmo, zá no dȋte, pó tu divìčicu, krezá vu lòzu, medá te ljȗde,
podá vi stȏl, predá ta vráta, medá te stȏlce, uzá ne kìtice, krezá ta séla.

U novijem gradišćanskohrvatskom književnom jeziku ovi enklitički obliki nisu prezentni, i to u želji, da bi se obašla prevelika razlika prema hrvatskomu književnomu jeziku. Vindar bi se u literaturi u direktnom govoru (zbog kolorita) i ponekad u pjesničtvu (zbog ritma jezika) mogli tolerirati. Za oblik ti (A jd. m. r.) bi to moralo općenito važiti za književni jezik, i to iz sljedećih razlogov: U mn. i kod oblikov ž. r. i sr. r. jd. zamjenice tȃ, tȃ, tȏ se u govoru s prepozicijami zvećega hasnuju nenaglašeni, enklitički obliki, a naglasak je onda na prepoziciji, uopće onda, ako prepozicija završava na samoglasnik, npr.:

ná tu strȃn, pó to dȋte, zá tu divìčicu, pó te mȗže i žène, ná ta séla.

Jedino kod prijedloga u ov način akcentuiranja prepozicije nij običan, ar se u razgovornom jeziku najvećim dijelom govori čakavsko va ( vá tu hìžu, vá to sèlo ), pokidob da je u stopr po Drugom svitskom boju u književnom jeziku definitivno zaminilo va ; za prepozicijom u se hasnuje naglašena zamjenica ( u tȗ hìžu, u tȏ sèlo ).

Kod prijedlogov na suglasnik imamo ili oblike s pokretnim, akutiranim a i sljedećom kratkom zamjenicom, ili nenaglašenu prepoziciju i naglašenu zamjenicu, npr.: podá ti stȏl : pod tȃ stȏl, predá ta vráta : pred tȃ vráta, uzá tu divìčicu : uz tȗ divìčicu, medá te oblóke : med tȇ oblóke. Postoji ipak razlika u hasnovanju nenaglašenih, enklitičkih i naglašenih oblikov. Nenaglašeni obliki se upotribljavaju u neutralnom, neemfatičnom govoru, a naglašeni onda, ako se zamjenica želji istaknuti, npr.:

Odredili smo putovanje zá ti dȃn : Za tȃ dȃn ćedu se još dugo pomi­na­­ti. – To je bilo ná tu nedìlju, kad smo se odvezli : Na tȗ ideju ne bi bila došla. – Postavi stolac predá ti oblok : Ja ću ga pred tȃ oblok po­­sta­viti. – Ná ti dan, po svetoj maši,/ Kad zadrimlju zvoni... MMM-J 264

Od oblika ta (m. r.) naglasak nigdar ne prelazi na prepoziciju, ada nij moguće u neutralnom govoru reći npr. ná ta dan, ná ta stol, nego samo ná ti dan, ná ti stol. Da bi ali i u muškom rodu postojala opozicija „neu­tralni izraz : naglašeni izraz“ kot u ženskom i sridnjem rodu ( ná tu : na tȗ, ná to : na tȏ ), mora se i enklitički oblik ti za neživo u A jd. m. r. gledati kot pravilan. ( ná ti : na tȃ )