Citirani primjer je potpuna izreka, ali nij potpun diskurz. Nepotpunost diskurza se u pismu naznačuje trimi točkami na kraju. U poslidnjem dijelu izreke se naznačuje, ča se je kanilo reći, ali nije sve rečeno, tj., da će učenje durati četire – pet ljet. Ta nepotpuni diskurz se sastoji od četirih potpunih izrekov. Svaka nova izreka je označena na početku crticom.

Nepotpun je i diskurz, ki se sastoji od jedne rečenice:

Novi ognjogasni dom. HN, 25.1.2002.

Potpun diskurz glasi:

U Klimpuhu ćedu graditi novi ognjogasni dom.

Nepotpun je i diskurz:

U puno zemalj postotak niži od 10%. HN, 25.1.2002.

Potpun diskurz glasi:

Ukidanje klauzule od 25 posto i odluka, da se orijentira na udijelu od oko 10 posto manjinskoga stanovničtva, daje rješenje, ko se more akceptirati, i to prem da je u internacionalnoj prispodobi dosta zemalj, kade su uvjeti za manjine ugodniji. HN, 25.1.2002.

Stanka u diskurzu

Trimi točkami se more označiti i stanka (pauza) u diskurzu:

Naša majka ćedu vas vrlo rado primiti … Oni se još danas mnogo shadjaju s vašom materom. IH-HR 43

Stanka se more naznačiti i crticom:

Razum daj, ne riči, s Pisma/ Ne mehunje, – zrnje daj! MMM-J 301

Tri točke i diskurz

Trimi točkami na početku se označava, da se diskurz nastavlja na neizrečeno:

… da se jedan od drugoga ne dobavi nevolje. IB-P 45 – … zove dicu i ženu. FB-NK 114

Izreka i rečenica

Izreka ne more biti beskrajna, ar se ne more beskrajno dugo ni govoriti ni pisati. Isto tako se ne moru pratiti odnosi odvisnosti med jezičnimi jedinicami u diskurzu do beskonačnosti. Na neki mjesti su ti odnosi slabiji, klimaviji, pak nudu mogućnost prekida i stanke za odmor. Na takovi mjesti se u govoru intonacija i ton spušćaju, a u pismu dolazi na takovom mjestu znak rečenične granice: točka, upitnik ili uzvičnik. Jezična jedinica, ogradjena takovimi mjesti, na ki su veze med jezičnimi jedinicami u diskurzu vrlo slabe, pa bi mogle i sasvim prestati, naziva se rečenica. Rečenica je, prema tomu, ogradjena dvimi prekidi u dis­kur­zu, ki su označeni znakom rečenične granice. Konac rečenice bi se mogao opisati i kot konac diskurza. Konac diskurza je svenek i konac rečenice, a konac rečenice je istodobno konac riči, a konac riči je i konac sloga.

Konac diskurza odvisi od volje govornika.

Završenost rečenice i izreke

Završenost je bitna karakteristika rečenice kot glavne sintaksne jedinice.

Rečenica more biti i nezavršena:

Ću im morat zutra … IH-PS 14 – Njim pristoji … MMM-J 228

I nezavršena rečenica je završena izreka: to, ča se je izreklo ili napisalo, je gotovo, govorenje ili pisanje je prestalo. Po tom je i nezavršena rečenica: Njim pristoji … gotova izreka. Isto tako je i nezavršena rečenica Ću im morat zutra … završena izreka.

Potpunost rečenice i izreke

Bitno je razlikovati potpunost izreke od potpunosti rečenice. Izreka je uvijek potpuna, kad prestane govorenje ili pisanje. Ona pripada govoru, a rečenica i diskurz moru biti potpuni ili nepotpuni, završeni ili nezavršeni. Oni pripadaju jeziku. Po tom se rečenica i izreka bitno razlikuju.

Informacija

Informacija je odstranjenje neizvjesnosti. Svaki novi podatak, ki odstranjuje neizvjesnost, nosi informaciju. Informacija je bitna u opisu sintaksnih odnosov, ar riči nosu jedna o drugoj podatke, bitne za sintaksnu strukturu i tako uklanjaju neizvjesnost.

Riči jednih oblikov predriču svojimi obliki riči drugih oblikov. U rečenici Objavili su. se daje podatak o radnji, da se je nešto objavilo, ali se ne zna, ča je objavljeno. Zna se, da to, ča je objavljeno, more biti u akuzativu. Zato ugradjenje riči oglas u akuzativu u tu rečenicu nosi novi, bitan podatak, nosi informaciju, isključuje sve druge izbore: Objavili su oglas., a ne knjigu, raspravu, monografiju, članak, prikaz i sp.

Ako se ugradi uz rič oglas ka druga rič, npr. naš, je ona redundantna uz rič oglas, ar joj je po riči oglas predreciv i rod i broj i padež: akuzativ jednine muškoga roda.

Redundantnost

Ponekad neki podatak uklanja sumlju, ke zapravo nij. Tako u rečenici:

Ja sada pišem pismo.

zamjenica prvoga lica ja nij potribna, ne donaša novi podatak, ar se iz oblika glagola pišem prepoznaje, da je rič o prvom licu jednine. Rečenica:

Sada pišem pismo.

nij ništ manje informativna od rečenice:

Ja sada pišem pismo.

Po tom je zamjenica prvoga lica ja redundantna u rečenici:

Ja sada pišem pismo.

Redundantnost (od lat. redundare = preliti se) je višak informacije, ku nosi jedan oblik o drugom.

Redundantna je i lična zamjenica ja u primjeru:

Praznoj duši nigdar ja služiti neću. MMM-J 227

a i lična zamjenica ti u primjeru:

Ti nam pereš, kuhaš i šiješ. AB-SL 102

U ghkj. se po uzoru na nimški jezik upotribljavaju lične zamjenice i onda, kad su redundantne, npr.:

Ej, kad smo bili mladi, mi smo znali svako ljeto napraviti takovu mesopusnu šalu, da se je cijelo selo, ča velim selo, pol kotara smijalo. AB-SL 136 – Mi se spominjamo danas na ov veliki svetak naše farske općine, kad je natpastir udilio našoj dici sakramanat sv. bermanja. KN 372 – Vi bi se na primjer mogli skrbiti za nju. DZ-MO 51

Iz oblika prezenta smo znali se vidi, da je govor o prvom licu množine, pak je lična zamjenica mi ovde nepotribna. A spodobno je i u ostali primjeri.