Odvisne rečenice ne dilimo samo po mjestu u glavnoj, na ko se ugradjuju, nego i sa sadržajnoga stanovišća. Pri takovom podiljenju se redimo po tom, kakov odnos postoji med glavnom i odvisnom rečenicom, npr. odnos uzročnosti, namjere, pogodbe itd. Takov odnos doduše ne uspostavlja odvisna rečenica; no ona je po njem osebito dobro prepoznatljiva, u prvom redu po odredjenoj vezničkoj riči.

Po tom odnosu razlikujemo med odvisnimi rečenicami odnosne (rela­tiv­ne), mjesne (lokalne), načinske (modalne), vrimenske (temporalne), uzročne (kauzalne), namjerne (finalne), posljedične (konsekutivne), pogodbene (kondicionalne), dopusne (koncesivne), izrične (eksplikativne), upitne (interogativne) i poticajne (hortativne).