Uz imenicu se moru kot abuti ugraditi i prijedložni ili padežni izrazi. Oni ostaju nepreminjeni, ne glede na to, je li se imenica, uza ku stoju kot atributi, deklinira. Zbog toga se prijedložni ili padežni izraz ne more morfološki prilagoditi imenici, ka mu otvara mjesto, npr.:

Ushićen, zgrabljen od lipote dobro uredjenih i škurozelenih vinogradov i pijan od slasti dušećih grebenic, sam si počeo jačiti tiho jačku mojega staroga oca … IH-VM 1 – Obrnuo sam se k pilju Presvetoga Trojstva, ki je okružen od trih velikih stablov različite vrsti. AB-SV 7 – Duplir ste kupili, zgori kod oltara,/ A meni za krajcar na konji husara. MMM-J 172 – Nije ali svaka puna vrića u očevoj kosni ili na podu fratar. FB-NK 49 – Tvoje pismo iz Beča sam dostala stoper na kraj osam dan do ruk. IH-VM 86

Pokidob da prijedložni izraz more biti ugradjen u rečenicu na dva načine, tj. direktno kot adverbna oznaka ili kot objekt kot i preoblikovanjem abucije u funkciji atributa, nij u svi rečenica jasno, triba li prijedložni izraz shvatiti kot atribut ili kot adverbnu oznaku, on ada more biti sintaksno dvoznačan.

U takovi slučaji pomaže red riči ili njev smisao odrediti značenje i funkciju prijedložnoga izraza. Čudaputi su od pomoći i probe zamjene ili supstitucije odnosno preoblikovanja ili transformacije.

Primjeri, kade je prijedložni izraz sintaksno dvoznačan:

Oče, ovde su drva i sredstvo za zapaljenje ognja, ali kade je janje za žrtvu ? AB-SV 57

Ako probom supstitucije zaminimo sredstvo za zapaljenje ognja ričju kremen a probom transformacije preoblikujemo janje za žrtvu izrazom žrtveno janje, onda smo shvatili prijedložne izraze kot atribute.

Tipične za razgovorni stil su konstrukcije s prijedlogom za i infinitivom:

Dvi lopate i dva lance, presure i dvi kante, črepulje, vilice, žlice, kafe-filter, za čaj sice … dvi za skupasložit stelje, malu peć, pak i cipalke … JW-PP 48/49

Tri