Zvana praslavske jotacije postoji i mladja ili novija jotacija, do ke dolazi stoprv po 14. st., kada se je /j/ po redukciji poluglasa i pojavljenja ijekavskoga refleksa kratkoga jata nanovič našlo u susjedstvu ostalih suglasnikov, ov put i onih, ki su nastali kot rezultat praslavske jotacije.

Rezultati tih dvih jotacijov se samo djelomično poklapaju. Do mladje jotacije, izazvane redukcijom poluglasa, dojde u svi hrvatski dijalekti, dokle je jotacija, izazvana refleksom jata, vezana samo na štokavske ijekavske govore. Ni jedna ni druga nisu konzekventno izvršene. Ovde ćemo spomenuti one rezultate tih pojavov, ke moremo najti i u suvrimenom hrvatskom i gh. književnom jeziku.

Redukcijom poluglasa nastaju imenički sufiksi -ja, -je (< -ьja, -ьje), nastavak -ju (< ьjǫ ) u I jd. imenic ž. r. na suglasnik i pridjevski sufiks -ji ( -ьji ). U ti kategorija suglasnik /j/ dolazi u susjedstvo sa završnim suglasnikom osnove, s kim se združuje u novi fonem: /l/ + /j/, /n/ + /j/ > /ļ/,/ń/ (npr. veselьje, zelьje > veseļe, zeļe; imanьje, učenьje > imańe, učeńe ), /t/ + /j/, /d/ + /j/ > /ć/, /ƺ/ (npr. bratьja, cvětьje > braća, cvijeće, orudьje > orudje, hstj. oruđe), a /b/, /p/, /m/, /v/ + /j / prelazu u slijede /bļ/, /pļ/, /mļ/, /vļ/ (npr. vrbьje, kopьje, bezumьje, zdravьje > vrbļe, kopļe, bezumļe, zdravļe).

U gh. moru i kod istoga pisca B/P-DV, HK, EK-ČP stati obadvi varijante : skrbjum – skrbļum, krvjum – krvļum.

Suglasniki /s/, /z/, /š/, /ž/, /č/, /r/ ostaju uz takovo /j/ neizminjeni (npr. klasьje, lozьje > klasje, lozje; mišьji, božьji, vḷčji > mišji, božji, vučji; primorьje > primorje). Za suglasniki /ć/, /ƺ/, /ļ/, /ń/ takovo /j/ ispada (npr. I jd. ž. r. noćьjǫ, obiteļǫ > noću, gh. noćum, obiteļu, gh. obiteljom uz novije varijantne oblike noću i obitelju.

Sekundarno /ć/ i /dj/ se pojavlja u I jd. ž. r., npr. mast+jum > masćum > mašćum, kripošćum, spovidjum itd. U gh. se ne minja pisanje /č/ + /j/ žučjum, /ž/ +/j/ pratežjum. U stari teksti se piš e -chum, -gyum,
-(s)schum, -schum i paralelno: - tyum, -djum, -sztjum: pametyum, szpo­vidjum, szpovigyum, ƒzvitloƒchjum, radoschjum, kriposztjum.

Suglasnik /j/ iz kratkoga refleksa jata u suvrimenom književnom jeziku izaziva samo jotaciju suglasnikov /l/, /n/, ( > /ļ/, /ń/), npr. koļeno, ļe­po­ta, gh. lipota, ļeto, sļepoća, gh. slipoća, žļebovi, gh. žlibi; ńegovati, ńe­žan, sńegovi, gh. snigi itd. Ostali suglasniki uz takovo /j/ ostaju nejoti­rani, npr. sjena, gh. sinj, zjenica (gh. zreće ), djed, gh. died/dida; vidjeti, gh. viditi; letjeti, gh. letiti, tjesnoća ; mješčić, gh. miščić, vjenčić, gh. vienčić itd.

Suglasnik /j/ iz kratkoga refleksa jata u gh. ne izaziva jotaciju suglas­nikov /l/, /n/ (> /ļ/, /ń/), npr. koleno, lipota, lieto, slipoća, žlib, snigi ali njegovati i druge riči, preuzete iz suvrimenoga hstj.

Pojava suprotna jednačenju je razjednačivanje ili disimilacija, to je udaljivanje artikulacije dvih sličnih suglasnikov, ki se zbog djelomičnoga podudaranja artikulacije moru teško izgovoriti jedan za drugim. Razjed­načivanjem se jedan od njih zaminja srodnim suglasnikom ili skrsne. Razjednačivanje se ne proširuje samo na suglasnike, ki slijedu jedan za drugim (npr. blagoslov, blagoslivljati > blagosov, blagosivljati, mnogo > mlogo, vnogo/nogo LH-SS §§ 12, 177, nego i na one u susjedni slogi (npr. moljenje > molenje, briskvov > briskov, bukvov > bukov itd.). To su zvećega dijalektalni izrazi, zvana breskov/briskov i bukov.

Istotako kot i razjednačivanje suglasnikov se proširuje i premetanje ili metateza i na suglasnike u neprekinutom redu i na razdvojene suglas­nike. Posljedice metateze su u starjem razdoblju npr. složenice glagola ići (< iti): doiti, naiti, poiti, zaiti > dojti, najti, pojti, zajti > dotji, natji, potji, zatji > doći, naći, poći, zaći.

U ghkj. se u spomenuti glagoli nij do kraja izvršilo premetanje suglas­ni­kov, nego ostalo je dojti, najti, pojti, zajti. Analogijom tomu i prez. doidem, naidem, poidem, zaidem > dojdem, najdem, pojdem, zajdem, a u hstj. korak dalje → dodjem, nadjem, podjem, zadjem > dođem, nađem, pođem, zađem, ali idem. To premetanje djeluje i u riči lьžica > lžica > žlica, kъto/ gъdo > kto > tko, gh. gdo; vьsega, vьsemu > vsega > svega, gh. sega, vsemu > svemu, gh. semu, pak analogijom N jd. m. r. vas > sav i dr. (gh. vas, ž. r. sva, sr. r. sve ), zatim posudjenice: puška > pukša (< nim. Büchse), barjak (< tur. bajrak) i dr.

Metateza more zahvatiti i suglasnike u susjedni slogi. Takova je metateza gomila < mogyla, čak. zajik < jazik < językъ.

Ispadanje suglasnikov kot mogućnost pojednostavljivanja suglasničkih grup nazočan je u hrvatskom jeziku od najstarjih vrimen (zato i u gh.). Ono je zvećega posljedica redukcije slaboga poluglasa izmed prefiksa i osnove i izmed osnove i sufiksa. Pritom uz ispadanje suglasnikov more dojti i do ostalih suglasničkih pojavov, kot su to jednačenja, razjed­nači­vanja, slivanja, jotacija. Pojednostavljivanje suglasničkih grup vrši se u nekoliko stupnjev, npr.:

radostьno > radostno > radosno, bezъzakonьje > bezzakonje > bezakonje > bezakońe, otъtěrati > ottěrati > otjerati, gh. otirati, otъděliti > otděliti > odděliti > odijeliti, gh. odiliti, razъširiti > razširiti > rasširiti > raširiti, petьdesętь > petdeset > peddeset > pedeset, božьstvo > božstvo > bošstvo > boštvo, junačьski > junačski > junački, ubožьski > ubožski > ubošski > uboški itd.

Ispadanjem suglasnikov pojednostavljuju se i neke početne suglasničke grupe, npr. člověkъ > čovjek, gh. človik, dvignǫti > dignuti, gh. dvignuti uz dignuti i dr. U suvrimenom književnom jeziku se ispadanje suglasnikov pojavljuje sistematski, zato se pojednostavljuju suglasnički skupi po pravili o obdjelivanju fonemov v. §§ 76-79.

Ispadanjem suglasnikov tumači se i stara pojava prelaženja sekundarne suglasničke grupe /čt/ (< čьt ) u /št/. Suglasnik /č/ kot složeni glas sadržava u sebi element suglasnika /t/, pak se artikulacija suglasničke grupe /čt/ (= tšt ) pojednostavljuje gubljenjem elementa /t/ od /č/, npr. čьto > čto (= tšto) > što, počьtenъ > počten (= potšten) > pošten, junačьstvo > junačstvo (= junatšstvo) > junačtvo (= junatštvo) > junaštvo; gh. junačtvo. Ov poslidnji korak u ghkj. kod imenic sa sufiksom -ьstvo nij izvršen, npr. peljačtvo, seljačtvo.

Suglasničke grupe pojednostavljuju se i slivanjem istovrsnih suglasni­kov v. § 77. Dentalni suglasniki /t/ i /d/ slivaju se s afrikatom, npr. sṛdьce > srdce > srtce > (= srttse) > srce, otьca > otca > oca, otьče > otče > oče. Primjeri kot ljudьski > ljudski > ljutski > ljucki, gradьski > gradski > gratski > gracki ne idu u suvrimenu pravopisnu normu.

Stupanj izvršenja suglasničkih promjenov se je u toku povijesti u pismu različno registrirao, ar se je pisalo po morfonološkom, a i po fonološkom pravopisnom načelu. U hrvatskoj pismenosti – i u gradišćanskohrvatskoj – su se kroz stoljeća preklapala obadva načela. Prevaga jednoga i drugoga pravopisnoga načela je kod pojedinih autorov odvisila od njevoga stava prema etimologiziranju u jeziku, ar propisane pravopisne norme nij bilo sve do 19. stoljeća. U gh. pismenosti se je počelo razmišljavati o pravo­pi­su stoprv od Pèrvi početki slovnice, Glavanićeve „Pèrve Štanke“ 1860. U najraniji jezični razdoblji je u pismu čudakrat prevladavalo morfonološko pravopisno načelo, ali su se u teksti probijale i izgovorne forme. Tako se more najti otca i oca, sudca i suca, srdce i srce, radostno i radosno, rast­lina i raslina jedno uz drugo. Fonološko pravopisno načelo se je u ghkj. probilo pretežno po Drugom svitskom boju.

Med suglasničke pojave se more ubrojiti i zaminjanje /l/ s /o/ na kraju sloga ili riči. Do te pojave je u štokavski govori počelo dolaziti u 14. st., ali ni do danas nij dosljedno dokonjana u svi krajina. Ni u književnom jeziku nij izvršena do kraja. Postoju riči, kade se /l/ ne zaminja s /o/ i takove, kade se more ostvariti i /l/ i /o/.

U ghkj. se je stoprv po Drugom svitskom boju počelo minjati /l/ u /o/: jd. m. r. aktivnoga glagolskoga pridjeva, npr. htio, išao, mleo, gh. mlio, molio, nosio, putovao, želio, gh. željio ... (o < -l < -lъ); N jd. m. r. neodredjenih pridjevov (od kih su neki nastali od aktivnoga glagolskoga pridjeva): nagao, obao, podivljao, radoznao ...; u N jd. imenic m. i ž. r. s nepostojanim a, npr. čavao, kotao, pakao, posao, ugao; misao, pogibao, gh. pogibel, misao ...

Na kraju sloga se /l/ redovno zaminja s /o/ u indirektni padeži trosložnih i većsložnih imenic na -lac (zvana G mn.), npr. od branilac, tužilac, vršilac, G jd. glasi: branioca, tužioca, vršioca, D jd. braniocu, vršiocu, tužiocu, žeteocu (gh. žnjaču ) itd., ali G mn. branilaca, tužilaca, vršilaca, žetelaca.

U ghkj. se /l/ do najnovijega vrimena nij zaminjalo s /o/ u indirektni padeži trosložnih imenic na -lac, prodavalac – prodavalca EE 1860, 117, poljodjelac – poljodjelca István Nyomárkay, Sprachhistorisches Wörterbuch... 1996, 222, ST-BD 261.

Namjesto nastavka -lac se je u gh. u većini zadržao sufiks - telj: bluditelj, branitelj, djelatelj, naučitelj, prodavatelj, spasitelj, tužitelj, zločinitelj i sp., danas prodavač i prodavaonica, po čem izgleda, da iz hstj. novo preuzete ili uredjene riči u indirektni padeži na kraju sloga /l/ pretvaraju u /o/.

Dvosložne imenice na -lac i njeve složenice /l/ ne zaminjaju s /o/, npr. p čelac – pčelca, kolac – kolca, strelac – strelca, štalac – štalca, tkalac – tkalca itd.

U neki riči se krajne /l/ ne zaminja s /o/, npr. bol, val, ždral i dr. Na kraju sloga se u hstj. /l/ obično ne zaminja s /o/ za dugim samoglas­nikom, npr. bolnik, bolnica, bolna, kolni, okolni, palca, pogorelca, stalna, žalca, Jelka, Milka, Kurelca itd. U posudjenica i njevi izvedenica se /l/ na kraju riči ili sloga istotako ne zaminja s /o/, npr. admiral, apostol, gh. apoštol, general, kanal, mineral, žurnal; admiralski, apostolski, gh. apoštolski, generalski, kanalni, mineralni, žurnalski itd. U starji gh. teksti ostaje u ovi pozicija svenek /l/.

U neki riči se /l/ na kraju riči ili sloga more, ali ne mora zaminiti s /o/, npr. bijel i bio, cijel i cio, odjel i odio, razdjel i razdio, topal i topao, selski i seoski, vlastelski i vlasteoski. U ghkj. ostaje većinom /l/ zvana cio i cijel, dio i dijel. Isto vrijedi i za /o/ < /l/ za samoglasnikom /o/, npr. pol i po, sol i so, stol i sto, vol i vo; kolca i koca, stolca i stoca itd. U ghkj. ostaje /l/, ali i u hstj. su neke riči običnije s /l/, a druge opet s /o/.

Općenito moremo reći, da u ghkj. pisanje krajnoga /l/ nij ujednačeno. U starji teksti početkom 18. st. imamo brojne primjere, da se krajne /l/ piše kot /v/, npr. pov HE 61, svitav HE 96, žav HE 116, približavav LV-EV 1, prišav LV-EV 12, gyiv LV-EV 155. Ne more se danas točno ustanoviti, kakov je bio izgovor, morebit blizu /o/, a istotako je moguće, da je /u/ bilo bilabijalno /u/: prišau, govoriu.

Istovrimeno ali imamo i primjerov, da se u istom tekstu koč i iste riči pišu i s /l/, npr. del, žal, pakal, pepel, otkupil. Stoprv po Drugom svitskom boju se krajne /l/ piše konzekventnije kot /o/, npr. mrzao, nagao, svitao itd.