A- deklinacija i palatalna ja -deklinacija predstavljale su glavnu deklinaciju imenic ž. r., a sadržavaju i imenice m. r. na -a. U kasnijem razvitku su se nepalatalna a- i palatalna ja- deklinacija izjednačile, i to uglavnom po palatalnoj deklinaciji. Jedino je u V jd. sačuvan u hstj. nastavak -o iz nepalatalne deklinacije, pak zato imamo pored sestro, vodo, ženo i dunjo, dušo, ptico, zemljo. U ghkj. je jedino majko u V jd. potvrdjena s nastavkom -o, drugačije se upotribljava samo nastavak N jd. Ostatki V se ali čuvaju sve do danas: babo, sestro, ženo GN-KD 197. U novijem vrimenu se -o pod uticajem hstj. probija i u neki drugi imenica. Nastavak -e iz palatalne deklinacije imaju samo trosložne i većsložne imenice na -ica : djevojčice, gh. divojčice, majčice, gh. majkice, prijateljice, učiteljice i dr.

U I jd. preuzet je u hstj. nastavak -om, a u ghkj. -um, rijetko -om iz nepa­la­talne glavne deklinacije imenic m. r., ali postoji i stari nastavak -u. Stari nastavki su bili -u, -oju/-eju, -ov/-ev (< -ojǫ/-ejǫ ). Nastavak G mn. je u hstj. -ā, u ghkj. po gubitku -ъ (-ь) -Ø: muk, ruk, slug, crikav, moli­tav, sestar ; - i(h) samo u stari teksti: hoštij, Marij, prošnjih ; dost sveti hoštii EK-ČP 73 – šest očenašev i zdravi Marij h LB-HZ 398 ; -ov po u -deklinaciji prik imenic m. r.: evandjelistov, patriarkov, papov, i u prvom redu kod tudjic na -ija, kot su to ceremonija, litanija, štacija. DLI mn. je u hstj. ujednačen na -ama (iz DI dv.) i je novija pojava, a u ghkj. je D -am, L -a(h), kade se -a- nij razvilo iz ь, nego prilagodjenjem na a -deklinaciju.

I mn. je u ghkj. na -ami: mukami, ženami …, a analogijom i kod i
i- deklinacije, npr. kripošćami (uz kriposti ), ričami itd. Potvrdjen je samo jedan primjer na -mi: nasladnostmi HE 20.

U hstj. su ostatak dvojine obliki nogu, ruku, slugu u G mn.

U gh. se uz broje dvi, obadvi, tri, četire upotribljava dvojinski oblik, ki je jednak današnjemu N mn., npr. dvi, obadvi, tri, četire divojke, jabuke, žene, pak se je zato s vrimenom tomu prilagodio i m. r., tako da danas pišemo i govorimo: dva dičaki, dva stani itd.

I- deklinacija ž. r. očuvala se je kot posebna morfološka kategorija, i po njoj se dekliniraju imenice ž. r. na suglasnik. U I jd. nastavak more biti stari -ju (<>ъjǫ), ki izaziva drugu jotaciju, npr. košću, mišlju, peću, riječju, gh. ričju, i dr. i noviji -i u hstj., analogno po ostali padeži (zvana NA), ali on dolazi u hstj. uglavnom uz prijedloge: s misli, s riječi, pod zapovijedi. U G mn. je nastavak -ī (< -iji).

U ghkj. služi dvojina ove deklinacije kot množina imenic sr. r. oko – oči, uho – uši. U hstj. su noviji ujednačeni nastavki za DLI mn. -ima (po DI dv. -ьma, a -i- je iz većine ostalih padežov): kostima, mislima, noćima, rije­čima, zapovijedima itd. U ghkj. je D mn. - (j)am (< *-ьmъ): ričam, zapovi­dam, nasladnošćam; L mn. -(j)a(h), -i(h), -ah: ričah, boleznostih EK-ČP 197, I mn. -(j)ami, -i(h), ( -h) (danas prez h ) : ričami, kripošćami – kriposti(h).

Nekadašnja v- deklinacija sadržavala je mali broj imenic, ke se u hrvat­skom jeziku nisu sve sačuvale. U N jd. završavale su na -y, a u ostali pa­deži imale su osnovu proširenu s -ъv-, npr. ļuby – ļubъve, svekry – svekrъve i dr.

Većina imenic nekadašnje v -deklinacije se je uključila u glavnu deklinaciju ž. r. sačuvavši proširenje osnove na -v- : bradva (vrst sikire), bukva, crkva, gh. crikva, lokva, svekrva i dr.

Imenice krv i ljubav, prvotno v- osnove, prešle su u i -deklinaciju.

Po r -deklinaciji minjale su se imenice mati i kći (< dьći < * dъkti ). One su u indirektni padeži sačuvale staru osnovu -er-. U deklinaciji su se – zvana u NA(V) jd. – obadvi imenice izjednačile s glavnom deklinacijom, u hstj. mati s imenicami glavne deklinacije, a kći s imenicami i- deklinacije. U ghkj. se je u neki padeži sačuvala stara r -deklinacija, a u drugi ima analogne forme a -deklinacije, a u poslidnje vrime se zvana spomenutoga NA(V) jd. pojavljuju skoro isključivo obliki a -deklinacije v. § 362.

Zamjeničko – pridjevska deklinacija