U prezentu su nastale izmjene u 1. l. jd. i u 3. l. mn. U 1. l. jd. su skoro svi glagoli imali nastavak -ǫ/-jǫ, ki je u hrvatskom dao -u/-ju. Nastavak -mь (> -m) u 1. l. jd. prezenta imali su samo glagoli byti, ěsti, věděti, dati, iměti (> biti, jesti, gh. jisti, vjedjeti (= znati), dati, imati): jesmь, ěmь, věmь, damь, imamь (> jesam, jem → jedem, gh. jim, vjem, gh. znam, dam, imam ). Njevo upotribljavanje je bilo jako prošireno i oni su počeli za sobom vlići i ostale glagole, pak se je u 1. l. jd. prezenta probio nastavak -m, npr. idem, kupujem, pečem, pjevam, djelam, želim itd. Do toga razvitka je došlo u 14. st.; stari nastavki očuvali su se samo kod hoću i mogu, u gh. samo kod hoću.

Sekundarni završetki -eju/-iju namjesto -u/-e u 3. l. mn. su u gh. u pisani spomeniki do sredine 18. st. jako rijetki i probijaju se od Kragela i Ficka početo. To valja i za nastavak -du (-adu, -edu, -idu ), ki je tvoren prema glagolu dati → dadu, ishajadu, oduravadu. Ovi nastavki su preuzeti iz narodnoga jezika.

3. l. jd. je završavalo na -tь, a 3. l. mn. na -tъ. Po gubljenju krajnoga slaboga poluglasa ostao je u 3. l. jd. i mn. završetak -t. Ta završetak se je ali počeo rano gubiti. Njegovo gubljenje odlikuje zapadnu granu južnoslavskih jezikov, a u ghkj. mu ne moremo najti ni slijeda.

U stari hrvatski spomeniki je upotribljavanje oblika -t posljedica crsl. tradicije. Ti obliki su u spomeniki 14. st. dosta gusto zastupani, zato se jedan uz drugi piše, npr. govori i govorit, moli i molit.

U ghkj. nimamo ni završetka -e u 3. l. mn. prez. glagolov III. i IV. vrsti, npr. držu, kriču, molu, nosu, govoru, ali se nazočnost toga završetka vidi u radni prilogi sadašnji: držeći, kričeći, moleći, noseći, govoreći.