Govorni organi su gibljivi i negibljivi.

Gibljivi organi su grčka i u njoj glasnice, meko nebo s čepkom, jezik, dolnja laloka, usnice i stijene grla.

Negibljivi organi su gornja laloka s mekim nebom i zubi.

Med gibljivimi i negibljivimi govornimi organi se nalazu šupljine. Šupljine služu kot rezonatori, ki pojačavaju ili poslabljaju odredjene segmente frekvencije na glasovnom spektru pak tako daju zvukom i šumom od­redjene boje. Te šupljine su: usnična, usna, nosna i šupljina grla.

Glas nastaje u grčki (larynx) s pomoću glasnic, ke ležu jedna uz drugu i ke zračna struja dopelja u mehaničnu vibraciju v. § 18. Govori se pri izdisanju. Zbog oblika grčke se glasnice laglje stimuliraju pri izdisanju nego pri udisanju. Jedini zvuk našega govora, ki se tvori stvaranjem šuma direktno na glasnica, je aspirata [h], ka je alofon velarnoga /x/.

Osnovni zvuk, ki nastaje u grčki, se onda modificira rezonatorskim sistemom. Izbočenjem usnic (labijaliziranošću) se povećava ukupna du­ži­na rezonatora (npr. pri [u]), njevim raširenjem (kot pri [i]) se pokraćuje. Usna šupljina i šupljina grla (pharynx) predstavljaju povezan sistem: Kad se pokrati usna šupljina dizanjem jezika (pri [i] i [u]), poveća se šupljina grla, i obrnuto, kad se poveća usna šupljina spušćanjem jezika (kot pri [a]), smanji se tim šupljina grla. Dizanje i spušćanje jezika se pojačava gibanjem dolnje laloke. Relevantni su ali pokreti jezika, ar moremo i pri istom nagibu laloke stvoriti sve vokale. Kad se spusti čepak (lat. velum ) (i kad on visi u šupljinu grla), otvori se put u nosnu šupljinu. Kod nosnih sonantov (glasnikov) je usna šupljina zatvorena, a zračna struja izlazi iz tijela isključivo krez nos. Fiziološki procesi minjanja rezonatorskoga sistema i s njimi povezani fizički procesi pojačavanja i smanjivanja od­redjenih segmentov frekvencije prouzrokuju, da čujemo različne glase našega jezika.

Pokidob da se govorni organi pri govoru stalno giblju i da zvana toga glasi stalno utiču jedan na drugoga (koartikulacija) i da nadalje postoju in­dividualne razlike u gradnji govornih organov, njeve različne veličine, odvisne od spola i starosti itd., je broj različnih jezičnih glasov neogra­ni­čen. Iz praktičnih razlogov ćemo se pri opisu glasov ograničiti na in­varijantne jedinice s razlikovnimi funkcijami (to su fonemi) i na njeve najvažnije alofone (pred svim položajno uvjetovane). Fonemi gradišćan­skohrvatskoga su: kratki i dugi vokali /i ī e ē a ā o ō u ū r ṝ/, sonanti /v j m n ń l ľ r/, med šumniki (opstruenti, turbulenti) eksplozivi /p b t d ť ď k g/, frikativi /f x s z š ž/ i afrikate /c č/. /r/ more vršiti slogotvornu funkciju u poziciji pod i za naglaskom ( pȓst, nȃjpr ), drugi sonanti samo u položaju za naglaskom.

Napomena pravopisu: fonem /ie/ se pravopisno izražava kot <je> i <ije>, npr. ljeto, vijenac ; /ń ľ/se pišu kot digrame nj, lj, /ť/ se piše kot ć, a /ď/ kot dj, /x/ kot h v. § 84.

Najvažniji alofoni su: Dugi /ē ō/ se regionalno diftongiraju zvećega u [ie uo], za /v/ postoji na kraju sloga alofon [f]; [ņ] je alofon fonema /n/ pred velarnimi suglasniki, [h] je varijanta za /x/ u položaju pred vokalom,
[ś ź] su alofoni od /š ž/ pred ť ď (lišće, moždjani ). /c č/ imaju varijante [dz dž] na granici med riči pred zvučnimi glasi (i sonanti, vokali). Fo­netska realizacija fonemov i njevih najvažnijih alofonov izgleda u gra­dišćan­sko­hrvatskom ovako: Vokali [i ī e ē ie a ā o ō uo u ū], sonanti [v w j m n ņ ń l ľ r], šumniki [p b t d ť ď k g f x h s z ś ź š ž c dz č dž].