Ljudi moru jedan s drugim komunicirati na različne načine: gestami, smiškom, plačem. Najveć puti oni izražavaju svoje misli, ćuti i želje jedan drugomu ipak govorom, ki se sastoji od poredic glasov, ke se izgovaraju s različnimi naglasnimi nijansami. Takovu poredicu glasov nazivamo govorni lanac.

Ako prispodobimo takove poredice, ćemo viditi, da je moremo razdiliti na manje dijele, ili – da ostanemo kod prispodobe s lancem – na pojedine karike. Tako na primjer u poredica

rìbārlóvimrìžom
rìbārmrìžomlóvi

stoji na početku obadvih manja poredica glasov ribar. Drugi dio je u svakoj od njih različan:

lóvimrìžom
mrìžomlóvi

Te preostale poredice se opet moru raskinuti na dva dijele, prva na lóvi mrìžom, a druga mrìžom lóvi. U obadvi se pojavljuje ista kombi­nacija gla­sov, samo da su u svakom lančacu pojedine „karike“ raz­lično poredjene. Ki zna hrvatski, vidi, da obadvi poredice daju istu infor­maciju.

Ako sad još bilo ki od tih dijelov raskinemo na manje segmente, npr. r-ibar, ri-bar, rib-ar, onda nijedan od njih unutar riči ne nosi neko zna­čenje. Isti bi bio slučaj i onda, kad bi u pojedini elementi poredice bilo ki seg­ment drugačije smjestili. Tako nimaju nikarkovoga smisla poredice gla­sov *irbar, *riabr, *rarib, *rabir.

Glasovna poredica (npr. rìbārlóvimrìžom ), ka nosi informaciju, se more raščlaniti na manje poredice, ke imaju

a) relativnu slobodu premješćanja u govornom lancu i

b) svoje značenje.

Na ti način postignuta poredica glasov se zove rič.

Rič je najmanja samostalna jezična jedinica, ka ima značenje.

U govoru se dolazi do riči izdvajanjem iz govornoga lanca, a u pismu se riči dilu jedna od druge praznim mjestom. Tako bi npr. različnim izdvajanjem odn. diljenjem u poredici glasov lóvimrìžom mogli dojti do dvih različnih informacijov: da je govor o 3. licu i da ono lovi mrižom, ili o 1. licu, to je, da ja lovim rižom.

Riči moru biti različno dužičke, moru postojati od samo jednoga glasa ili još i od dvadeset ili već glasov: a, za, nȏć, ùrār, lòvāc, učìteljica, rádio­telegrafìstkinja v. § 208.

Riči s istim brojem glasov se moru razlikovati jedna od druge ili u svi glasi (maksimalna razlika), npr. rìbār – sèdlo … ili samo jednim glasom, npr. glȃs – klȃs … (minimalna razlika).