Imenice označavaju pojave vanjskoga svita i našega unutrašnjega doživ­ljavanja. One su riči, ke služu kot nazivi svemu, ča na svitu postoji i ča zamišljamo. (To moru biti bića, dugovanja ili predmeti, prirodne pojave, ćutenja, svojstva i stanja.)

Imenice se moru podiliti:

a) s obzirom na doseg onoga, ča značu,

b) s obzirom na človičji kontakt s onim, ča značu.

S obzirom na značenje se imenice dilu na vlastite imenice (imena) i opće imenice.

Vlastita imenica je rič, ka služi kot ime pojedinomu človiku, živini, predmetu (osebujno zemljopisnim jedinicam), npr. Kática, Bògović, Milorádić, Rȇks (prošireno ime za kucka); Bȇč, Zágreb, Európa, Gradíšće, Vúlka; Hȑvāt/Hrvȃt, Austrijánac, Bèčān; Mȃrs, Jùpiter.

Opća imenica je rič, ka služi kot ime za grupu predmetov, ki imaju neke skupne osebine (ali od kih svaki ima i neke svoje osebine, kimi se razlikuje od sebi spodobnih, ter zato more postati i vlastito ime).

Opće imenice moru značiti:

a) pojedinu vrst dugovanja ili bića, ili bilo koga pripadnika iste vrsti, npr. člòvīk, lòvāc, živìna, vȗk, bíljka, jábuka, kàmen, vòda;

b) grupu pojedinih primjerkov, ke gledamo kot cjelinu, u koj se ne izdvaja pojedini kotrig te grupe, npr. cvijéće (grupa cvijetov), kíće (grupa kitov), gȑmlje (grupa grmov), pérje (grupa per), plémstvo (plemići kot grupa), mladȋna, stanovníčtvo. Takove imenice se zovu zbirne, kolektivne imenice.
Zbirne imenice obično nimaju množine i se ne broju (uza nje stoju prilogi tipa málo, nèkoliko, pùno, množìna i sp.);

c) tvar, gradivo, materijal i vrst, to su gradivne imenice, npr. srèbro, mȗka, snȋg, vòda. I one se redovito upotribljavaju u jednini. U množini se moru upotribiti za različne vrsti istoga materijala ili za količine materijala na različni mjesti ili u različnom vrimenu, npr. Sve pšenične muke nisu iste. Za beton se moru upotribiti različni pijeski. Snigi su polomili mnoga stabla. Neke stojeće vode nisu diboke. Gradišćanska vina su teška.

S obzirom na človičji kontakt s onim, ča značu, se imenice dilu na stvarne (konkretne) i nestvarne (mislene ili apstraktne).

Stvarne (konkretne) imenice značu nešto opipljivo, i to bića i predmete, npr. sȋn, mȋš, stȃn, brȏd, rȗka. Stvarne imenice moru biti i nazivi za bića i stvari, ke ne postoju ili ke su tako daleko, da je ne moremo badati, ali ke se zamišljaju, kot da postoju ili kot da su nam rukom dosežljive, npr. vàmpīr/vampȋr, víla, ándjēo, mìsec, súnce, zvijȇzde.

Nestvarne (mislene, apstraktne) imenice značu nešto neopipljivo (osebine, ćutenja, stanja, fizičke i duševne moći, čine, prirodne i društvene pojave), npr. dobróta, tȗga, srìća, zdrávlje, ljȗbāv, glȃd, ljéto, umjètnōst, drúštvo, jèzīk (npr. hrvatski) i sp.

Granica med stvarnimi i nestvarnimi imenicami nij strogo odredjena, pa se neke od njih, kot one, ke značu različne zajednice, npr. nȃrōd, plème, držáva/dȓžāva, drúštvo i sp. moru gledati konkretnimi, ar su dio nečega opipljivoga, a moru se gledati i apstraktnimi, ar se ono, ča značu, ne more badati (iako se kotrigi skupa moru).