a) Zamjenice za prvo i drugo lice (ja, ti) i lična povratna zamjenica (sebe/ se) imaju svaka svoje posebne oblike, ki su u jednini u nastavki nekih padežov spodobni deklinaciji imenic vrsti e, samo da imaju različne osnove. U GDA jd. imaju lične zamjenice naglašene (duže) i nenaglašene (kraće) oblike.

ja, ti; mi, vi; sebe

a)	Jednina			Množina
	1. lice	2. lice	za svako lice	1. lice	2. lice	za svako lice
N	jȃ	tȋ	–	mȋ	vȋ	–
G	méne, me	tébe, te	sébe	nȃs, nas	vȃs, vas	sébe
D	mèni, mi	tèbi, ti	sèbi, si	nȃm, nam	vȃm, vam	sèbi, si
A	méne, me	tébe, te	sébe, se	nȃs, nas	vȃs, vas	sébe, se
V	–	–	–	–	–	–
L	mèni	tèbi	sèbi	námi	vámi	sèbi
I	mánom	tóbom	sóbom	námi	vámi	sóbom

b) Zamjenice 3. lica – ȏn, òno, òna; òni, òna, òne – imaju, ako se gleda na nastavke, oblike spodobne drugim zamjenicam, naglašene i nenaglašene oblike u GDA, ali one imaju, kot i ostale lične zamjenice, oblike od dvih osnovov.

on, ono, ona; oni, ona, one

a)	Jednina			Množina
	m. r.	sr. r.	ž. r.	m. r.	sr. r.	ž. r.
N	ȏn	òno	òna	òni	òna	òne
G	njéga, ga		njȇ, je	njȋh, ih
D	njému, mu		njȏj, joj	njȋm, im
A	njéga, ga	nje, je	nja, ju	njȇ, je
V	–	–	–	–	–	–
L	njȇm		njȏj	njȋ
I	njȋm		njȏm	njìmi

Nenaglašeni obliki se naslanjaju na rič pred sobom i se s njom skupa izgovaraju kot jedna rič, kot jedna naglasna cjelina. Oni se zovu enklitike ili (zanaglasne) naslonjenice.

U nenaglašenoj, neistaknutoj poziciji upotribljavaju se kratki obliki, npr.:

Rekao mi je, da ga išće. – Pitao si ga, ali on ti nij znao dati odgovarajuću informaciju.

Naglašeni dužički obliki se upotribljavaju:

a) kad se zamjenica posebno ističe, npr.:

Meni je rekao, da ga išće. – Rekao mi je, da njega išće. – Meni je rekao, da njega išće.

Ove rečenice se razlikuju u smislu, odvisno od toga, ka zamjenica se hasnuje u dužem, a ka u kraćem obliku.

b) kad se lica jedno drugomu suprotstavljaju, npr.:

Pitao je mene, a ne njega.

c) za prijedlogi izvan prijedlogov, ki se slažu s akuzativom. Ako pred dvosložnim akutiranim oblikom zamjenice stoji jednosložni prijed­log s genitivom (do, iz, kod, od, prez, prik, zbog), onda naglasak ili ostaje na zamjenici ili se prenosi na prijedlog kot akut:

do tébe/dó tebe, iz njéga/íz njega, prez méne/préz mene,
od sébe/ód sebe itd.

Pred dugosilazno naglašenim jednosložnim zamjeničkim oblikom more prijedlog dostati kratki naglasak, a zamjenica zadržava duži­nu:

òd nās/od nȃs, zbòg njīh/zbog njȋh, kòd njē/kod njȇ itd.

Za prijedlogi, ki se slažu s akuzativom ( krez/kroz, med, na, nad, po, pod, pred, u, uz i za ) moru stati i enklitički obliki me, te, se; u tom slučaju leži naglasak (akut) na prijedlogu:

ná me, pó te, zá se.

Prijedlogi, ki završavaju na suglasnik, dostanu u ovakovoj poziciji pokretno -a:

krozá te, nadá me, podá se itd.

Isti je slučaj kod njȗ (ž. r.), nje (sr. r., upotribljava se samo u nenaglašenoj poziciji) i njȇ (mn.), kad naglasak prelazi kot akut na prijedlog, a lična zamjenica ostaje nenaglašena i kratka:

uzá nju (ženu), medá nje (obloke, stabla, zidi), predá nje (dite).

Prijedlog u jako rijetko povlači naglasak na se, ar je u stopr 1948. ljeta u gradišćanskohrvatskom književnom jeziku konačno zaminilo va, ki prijedlog se u razgovornom jeziku i danas još pretežno hasnuje. Isto tako nij obično, da za prijedlogom u dojdu enklitički obliki ličnih zamjenic.

Enklitički obliki lične zamjenice za 3. lice ga, mu, je, joj, ju u jednini i ih, im, je u množini ne moru stati za prijedlogi.

Imeničke zamjenice gdȏ, kȋ i čȃ/štò