Izricanje vida, tvorba vidskih parov, pripada zapravo tvorbi glagolov od glagola, ali ovu problematiku ćemo zbog nje važnosti i ovde spomenuti.

Kot smo jur rekli u prethodnoj točki, su primjeri vidskih parov, ki nimaju i neku drugu razliku u značenju, jako rijetki. Tako postoji i za izricanje vida već tvorbenih sredstav i načinov i njevih kombinacijov. Neki prefiks, infiks ili sufiks izražava odredjen vid, svršenost i nesvršenost samo u odredjenoj okolini u vezi s odredjenimi morfemi, a s drugimi morfemi to ne znači. Pogledajmo to na sljedećem primjeru: vlíći ( vlić -i) – povlíći (po-vlić-i) : vlȃčiti (vlač-i-ti) – povlȃčiti (po-vlač-i-ti).

Glagoli vlȃčiti i vlíći se razlikuju po načinu radnje: vlȃčiti je iterativni, a vlíći je durativni glagol. Razlike su izražene različnimi sufiksi i – a i različnimi alternantami ishodne osnove * vlik. Kod opozicije vlȃčiti (vlač-i-ti) – povlȃčiti (po-vlač-i-ti) se prefiksom po- izražava smir (od najpr prema najzad). U opoziciji vlíći ( vlić -i) – povlíći (po-vlić-i-) ta prefiks ali izriče svršenost, ali i početak radnje, a odvisno od konteksta more izricati smir (od najpr prema najzad). U tom slučaju je oblik povlȃčiti (po-vlač-i-ti) sekundarna im glagola povlići.

Neki svršeni i nesvršeni glagoli se razlikuju samo po naglasku:

povȋdati – povìdati, dopȗšćati – dopùšćati.

Cijelu uru je povȋdāla. razg.

Sam ti jur povìdala, da je betežan? razg.