Infinitiv je neodredjen glagolski oblik, ki izriče samo pojam radnje. Zato se zimlje kot osnovni glagolski oblik i hasnuje se, kada se općenito govori o kakovom glagolu.

… prže nek ta ruka i drhtati zizma prestane. MM-S13 – Ali jahati je Hanzi i kasnije bolje znao. PJ-S 14 – Tako ćemo početi. IH-SP 12

Infinitiv ima samo jedan oblik, ki završava na -ti ili -ći. Oznaka mu je prekinuta, izražena je i u osnovi posebno kod glagolov od 1. do 4. r. I. vrsti. U 1. i 3. r. ima infinitiv alternantu osnove sa - s- ( bós-ti, gréps-ti ), a u 4. r. krnjavu osnovu ( vú-ći : vúk-la ).

Glagoli II. vrsti nimaju za razliku od hstj. dublete bez -nu- : zdígnuti (a ne dići ), pobígnuti (a ne pobjeći ).

U govoru se čudakrat, a koč i u literaturi, izostavlja završno -i infinitiva:

… svejedno mora svu skrb na sebi nosit … gšeft peljat, za goste se marit. … vino inšpicirat va [sic!] pivnici. AB-TD 53