Varijante (alofoni, grč. állos = drugi, phōnḗ = glas) fonemov u izreki odvisu od:

a) glasovne okolice,

b) slobodnoga izbora govornika,

c) od pojedinoga govornika, njegovoga spola, njegove starosti, dispozicije i hitroće govorenja itd.

U odvisnosti od glasovne okolice se ostvaruju fonemi na različan način. Tako razlikujemo na primjer različne vrsti fonema /k/, i to: s raširenjem usnic u glasovnom redu [ki] ( kȋnč ), sa zaobljenjem usnic u glasovnom redu [ku] ( kȗcāk ), i s neutralnim položajem usnic u glasovnom redu [ka] ( káča ). Činjenica, da se pri artikulaciji nekoga glasa anticipiraju od­redjena svojstva sljedećega glasa, zove se koartikulacija. Ali varijante fo­nema /k/ ne moru izazvati razliku u značenju riči.

Postoji nekoliko fonemov, čije alofone moremo lahko razlikovati, npr. [ņ] [dz] [dž] [ś] [w] [h] ili [x]. U gradišćanskohrvatskom se realizira /n/ pred velarnimi suglasniki kot [ņ], npr. banka [báņka], engleski [eņgléski]; fonem /c/ se izgovara na kraju riči pred svimi zvučnimi glasi kot [dz], npr. otac i majka [òtādz i májka]; spodobno valja i za [dž], npr. rič je [rȋdž je]. Fonem /š/ se artikulira pred ć [ť] kot [ś], npr. ognjišće [ogńíśťe]. (Ovde imamo pred sobom pojavu asimilacije, artikulacijsko prilagodjenje slje­de­ćemu glasu.) Na kraju sloga se izgovara [x], npr. lahko [làxko], na početku sloga obično [h], npr. hiža [hìža]. Fonem /v/ ostvaruje se na kraju sloga kot bezvučno [f], npr. G mn. sinov [sìnōf]. Takovi alofoni se zovu kombinatorne ili položajne varijante.

Uz kombinatorne postoju i slobodne varijante, takove, ke govornik more izibrati slobodno. Pokraj manje upadljivih varijantov, kot su to npr. stupanj udijela glasnic, varijacija intonacijskih opozicijov, ukoliko je govornik u granica norme more slobodno izibirati, koč-toč postoju i upadljivije varijante kot npr. izgovor fonema /h/. Uz spomenutu va­rijantu [h] more govornik na početku sloga artikulirati i [x], npr. [xìža]. U riči kot hrvátski, hlȋb, hrúška more govornik slobodno izibrati stupanj šuma ribanja fonema /h/ na početku riči.

O individualni varijanta govorimo onda, kad govornik more realizirati samo odredjenu varijantu nekoga fonema. Tako neki govorniki gra­diš­ćanskohrvatskoga nisu u stanju izgovoriti apikalno [r], nego je zaminjaju velarnim [ R ]. Svejedno se moru prez problemov sporazumivati, ar je u tom slučaju relevantno titranje involviranih organov (vrh jezika odn. čepka ili uvule), a ne mjesto artikulacije.

Dokle je broj kombinatornih, slobodnih i individualnih varijantov zapravo neograničen, je broj fonemov u svakom jeziku relativno nizak. Alfabeti slov se temelju na ideji invarijantnosti glasovnih segmentov. No u malo kom jeziku odgovaraju slove u potpunosti fonemom, ar su alfabeti čuda­puti stvoreni po uzoru drugih jezikov ili su nastali u času starjega jezičnoga stanja ili su pak u sebi nedoslijedni.

Svaki fonem postoji od kombinacije razlikovnih svojstav, ka moraju po­stojati, da bi ga mogli identificirati. Za razlikovanje riči odn. leksičkih oblikov nisu bitna sva svojstva. Tako je za zadnje vokale /o u/ za­obljenje usnic [+labijalnost] automatično (pak zato redundantno), re­le­vantno obilježje je [+velarno].

Zvučni vali se moru snimati odgovarajućimi aparati; za to služu takovi aparati kot oscilograf, kimograf ili sonograf. Pomoću njih moremo istraživati invarijantna obilježja glasov. Istraživanjem zvučnih valov se bavi akustika, istraživanjem artikulacijskih procesov glasovna fizio­logija.

U vezanom govoru (u fonologiji riči) dolazi do daljnjih re­dundantnosti. Dokle je u riči zima pri izgovoru /z/ zvučnost razlikovno obilježje (ona je relevantna), je zvučnost ili nje nenazočnost važna samo u poslidnjem šumniku neke grupe šumnikov. Na primjer u nesti je obilježje [-zvučnost] fonema /s/ u suglasničkoj grupi /st/ irelevantno, ar je njegova bezvučnost uvjetovana fonemom /t/, ki mu slijedi. Ona je u ovom slučaju redundantna. Položaj, u kom se more razlikovati maksi­malni broj fonemov, zovemo jaka pozicija (npr. suglasnik na početku riči pred vokalom). Kad to nij slučaj, stoju fonemi u slaboj poziciji (npr. šumnik pred šumnikom).

Znanstvena disciplina o povezljivosti fonemov jednoga s drugim zove se fonotaktika.

Postoju sljedeći pari razlikovnih obilježjev:

a) vokalnost : nevokalnost

b) šumnost : nešumnost

c) kompaktnost : nekompaktnost

d) difuznost : nedifuznost

e) gravisnost : negravisnost

f) akutnost : neakutnost

g) nazalnost : nenazalnost

h) prekidnost : neprekidnost

i) zvučnost : bezvučnost

j) stridentnost : nestridentnost

k) napetost : nenapetost

Ta obilježja su općenita; s pomoću njih se more opisati najveći broj jezikov. No ka obilježja su relevantna, to je različno od jezika do jezika. Relevantna razlikovna obilježja utvrdjuju se opozicijami, kimi se jedan fonem suprotstavlja svim drugim fonemom.

Napomena : Gornja terminologija sliši akustičnomu opisu jezičnih gla­sov. Neka obilježja su razumljiva i s artikulacijskoga gledišća. Tako znači [+vokalnost] akustično gledano nazočnost izrazite strukture formantov u veličini do 2500 Hz, s artikulacijskoga stanovišća ali otvor govornoga trakta prez pačenja zračnoj struji. Obilježja a) [+kompaktnost], b) [+difuz­nost], c) [+gravisnost] se moraju tako razumiti akustično: a) kon­centrirana struktura formantov, b) prik spektra podiljena struktura formantov, c) diboka struktura formantov itd v. § 21.