Pod prozodijom (grč. prosōdíā ) razumimo u fonologiji suprasegmentna obilježja fonemov, tj. ta obilježja, ka takorekuć ležu iznad fonemov, kot mjesto naglaska, intonacija i kvantitet. Kad ta obilježja imaju razlikovnu (distinktivnu) funkciju za značenje riči, zovu se skupnim na­zi­vom prozodemi. Nositelji tih obilježjev su slogi, čije jezgre su samo­glasniki (uključivši sonante u samoglasničkoj funkciji).

Gradišćanskohrvatski pripada akcenatskim jezikom (za razliku od ton­skih jezikov kot kineski i tajlandski i dr.), tj. da postoju u govoru na­glašeni i nenaglašeni slogi. Funkcija naglaska u najopćenitijem smislu je kulminativna: Govor se ne odvija monotono, nego kulminira u naglašeni slogi, ki se tim razlikuju od nenaglašenih. To se vrši artikulacijski po­ja­čanjem energije, ča prouzrokuje fonetske promjene u toku melodije, u jačini (intenzitetu) tona i u trajanju zvuka naglašenih u prispodobi s nenaglašenimi slogi. Razlikovanje med naglašenimi i nenaglašenimi slogi ima veliko značenje za percepciju govora sa strani slušatelja. Ono mu pomaže razgraničiti govor u riči. Broj fonetičkih riči u nekoj izreki je isti kot broj naglašenih slogov. Med dvimi naglasnimi vrhi se kade tade mora nalaziti granica riči. Za identifikaciju granic med riči služu još i neke druge fonetske osobine izreke (asimilacijska pravila na granici med dvimi riči, kombinacije suglasnikov, uopće tzv. signali za granice riči ).

Naglašeni slogi činu skupa s nenaglašenimi slogi oko sebe fonetičku rič (naglasnu cjelinu). Granice fonetičke riči nisu identične s granicami leksemov. Lekseme moremo podiliti na naglašene i nenaglašene riči. Ne­ na­glašene riči se naslanjaju na naglašene. Pri tom razlikujemo med riči, ke povlaču naglasak na se (proklitika) i riči, ke se naslanjaju na na­gla­še­­nu rič; one stoju ili pred ili za njom (enklitika): zà njē dȋte, ù trī, na svȋtu, krȃtāk će biti, promìslite si na denášnji dȃn. Postoju i leksemi od samo jednoga suglasnika, ter zato nisu slogotvorni, npr. prijedlog k u k stòlu.

Iz tih primjerov vidimo, da fonetička rič (i: izgovorna cjelina, naglasna cjelina) more postojati od jednoga ( stȏl ), dvih ( ù trī ) ili već slogov (i već „riči“) ( krȃtāk će biti ). Naglasne cjeline se združu u govoru u veće jedinice, izreke i rečenice v. §§ 102-107. Fonetikom većih jedinic nego je fone­tička rič bavi se rečenična fonetika (koj sliši i rečenična into­nacija v. §§ 112-119 ).

Gradišćanskohrvatski pripada jezikom s muzikalnim akcentom. U tako­vi jeziki se moru naglašeni slogi staviti u opoziciju po obilježju into­nacije riči. Onda oni na razini riči igraju fonološku (razlikovnu) ulogu. U gradišćanskohrvatskom postoju takove intonacijske opozicije ( tonemi ) samo u dugi slogi, npr. ljȗdi N mn. : ljúdi G mn. Kratki slogi (samo­glas­niki) moru biti samo naglašeni ili nenaglašeni. Tradicionalno nazivamo akcent (naglasak) ̑ kot silazni akcent (cirkumfleks), a akcent ´ kot uzlaz­ni (akut).

Samoglasnik more biti u gradišćanskohrvatskom ili dug ili kratak. Duži­na ili kratkoća (kvantitet) samoglasnika ima i u naglašeni i u nenaglašeni slogi razlikovnu funkciju, npr. vàljati : vȃljati, žène N A mn. : žènē G jd.

Riči s dvimi i već naglaskov:

Složene riči (složenice) zadržavaju leksički naglasak na svoji sastavnica (komponenta), npr. starodavan [stárodávan], ciljpodručje [cȋľpódručje], euparlamentarka [eȗparlamentárka], južnogradišćanskohrvatski [júžno­gradišćánskohrvátski].