Znamo, da su riči tȗst i tùšćāst semantički povezane. Sufiks -āst modificira osnovno značenje korijena tȗst. U isto vrime se u procesu tvorbe riči premini oblik osnovnoga morfema tȗst u tùšć; svejedno prepoznajemo, da su obadvi varijante usko povezane jedna s drugom.

Najmanji nositelji značenja u jeziku zovu se morfemi v. § 57. (Značenje se mora pri tom razumiti u širokom smislu: nositelji osnovnoga značenja su korijenski morfemi; prefiksni i sufiksni morfemi imaju ulogu zna­čenjskoga nijansiranja, afiksalni morfemi sintaksnu ulogu; i funk­cio­nal­ne riči kot prijedlogi i vezniki činu morfeme.) U našem primjeru imamo posla s dvimi morfemi, tȗst (osnovno značenje) i -āst (značenjsko nijan­siranje). Morfem -āst se javlja i u drugi riči; on ima sasvim odredjena svojstva, ne samo semantička (značenjska), nego on prouzrokuje i pro­mjenu osnove. Promjene na završetku morfema osnove su segmentne naravi: –st > šć, a u samoglasniku morfema osnove suprasegmentne (prozodijske) naravi: dugo ȗ se skraćuje u ù. Samo početak /t/ morfema tȗst ostaje pri tom netangiran. Da gledamo obadvi riči kot usko povezane jednu s drugom, leži prez zgledanja na preminjeni osnovni morfem na tom, da se iste ili spodobne promjene vršu i u drugi riči, pak smo si svisni načina promjene. Obadvi varijante morfema {tust}, /tȗst/ i /tùšć/, se zovu alomorfi. Alomorfi stoju jedan prema drugomu u sasvim od­redjenom odnosu, pak ne more biti govor o samohotni promjena.

Dio gramatike, ki proučava fonološke promjene morfemov u fleksiji i derivaciji (tvorbi riči), zove se morfonologija ( ili morfofonologija), rjedje morfofonemika.

Postoju dvi vrsti morfemskih promjenov:

Prva odvisi od kombinatorne sposobnosti fonemov u vrimenskom tra­janju; ona nima nikakove veze s gramatičkimi promjenami. Kad u gra­dišćanskohrvatskom uz [òtāc] postoji i varijanta [òtādz] v. §§ 10, 17, 64, onda je to pojava, ka se more definirati fonetsko-fonološki. Za nje opis je dovoljan pojam neutralizacije zvučnosti na granici riči.

Druga vrst morfemskih promjenov odvisi od vrsti završetka morfema i od gramatičke kategorije, u koj dolazi do promjenov. Ovde opet postoju dvi podvrsti promjenov: fonološke, ke se redovito odigravaju na morfemskoj granici, i prozodijske, ke naližu samoglasnike kot slogovne jezgre. Pore­dica jednosložnih pridjevov tvori komparativ s pomoću {-j-}, ko se zvećega uopće ne javlja u obliki, ko je ali prouzrokovalo tipične promjene na granici morfema. Istovrimeno ima ta morfem i odredjeno naglasno svoj­stvo: samoglasnik osnove se skraćuje, npr. mlȃd – mlàdji, stȃr – stàrji/stárji, drȃg – dràži/dráži, gȗst – gùšći/gúšći, jȃk – jàči/jáči, čvȓst – čvȑšći/čvŕšći, slȃb – slàblji/sláblji. Vidimo, da nastaju na morfemskoj granici različne alternacije, ke se javljaju i u drugi okolica, i da svi spo­me­nuti komparativi imaju isti naglasak.

Fonološke i morfonološke alternacije