Promjene fonemov i fonemskih grup, ke se vršu u toku fleksije i deriva­cije, i zbog kih moru nastati različni alomorfi nekoga morfema, zovu se alternacije. Pojedini dijeli alternacijov su alternante.

Prema vrsti promjene u fonemskom i prozodijskom sastavu razlikujemo dvi vrsti promjenov odn. fonemskih alternacijov:

a) alternacije, ke nastaju položajem fonemov u riči po fonotaktički pravili (podiljenje, kombinatorna sposobnost). K tomu moraju biti poznate i granice riči. Takove alternacije su fonološki uvjetovane.

b) alternacije fonemov i prozodemov v. §§ 3, 88, ke nastaju poredjanjem različnih morfemov. Pri tom je važno, da se prepoznaju morfemske granice unutar riči kot i različne vrsti morfemov. Takove alternacije su prave morfonološke alternacije.

Fonološki uvjetovane alternacije su npr. zgora opisana neutralizacija korelacije zvučnosti na granici riči ili regresivna asimilacija zvučnosti u grupa šumnikov ili prozodijska alternacija tipa N jd. brȃt : G jd. bràta, ili N jd. kȏst : G jd. kósti, po pravilu, da jednosložne riči imaju dugi vokal i silaznu intonaciju. (Tim su dodiljena oblikom brȃt i kȏst – skoro – auto­matski njeva prozodijska svojstva.) Na ti način moru nastati odgo­va­ra­juće alter­nacije med dugimi i kratkimi samoglasniki, ili med silaznimi i uzlaznimi intonacijami. Fonološki uvjetovane alternacije obuhvaćaju vas jezični materijal.

Morfološki uvjetovane alternacije su na primjer alternacije tipa rèkāo : 3. lice prez. rèčē (k : č) ili bȏg : V bóže (g : ž), ili N jd. vrȃg : N m n. vrȃzi (g : z). Dvi poslidnje alternacije su izolirani slučaji.

Razlika med fonološkimi i morfološkimi alternacijami postoji u tom, da su prve uvjetovane fonemskim sastavom neke riči, npr. vrȇbāc : vrȇpca (b : p) ili brȃt : bràta (dugo silazni naglasak u jednosložni riči sa zatvorenim slogom), dokle se druge javljaju u odredjeni morfološki kategorija, npr. infinitiv prema prezentu kod glagolov s tematskim samoglasnikom -e- ( pȋsati : píšem ) ili u tvorbi riči ( tȗst : tùšćāst ).

Fonološki uvjetovane alternacije