Artikulacijski se klasificiraju glasi po sljedeći mirili:

a) govorni organ,

b) mjesto tvorbe,

c) modus tvorbe.

Svaka promjena tih miril povlači za sobom promjenu glasa odnosno s akustičnoga stanovišća promjenu vrsti zvučnih valov. Stoprv osebinami človičjega uha opažaju se različni zvučni vali kot različni zvuki.

Kot govorni organ ćemo ovde nazvati opseg dolnje laloke, kot mjesto tvor­be opseg gornje laloke, a kot modus tvorbe način otvorenosti govor­noga trakta ili način zapreke zračnoj struji.

Glase jezika dilimo tradicionalno u samoglasnike i suglasnike (ove opet u sonante i šumnike).

Samoglasniki (vokali)

Samoglasniki se klasificiraju:

a) po vodoravni pokreti jezika (prednje-palatalni prema zadnje-velarnomu položaju),

b) po okomiti (vertikalni) pokreti jezika (niski-sridnji-visoki položaj jezika),

c) po sudjelovanju usnic (zaobljeno-labijalizirani prema nezaobljeno-nelabijaliziranomu položaju).

Vokali su ili kratki ili dugi, naglašeni ili nenaglašeni.

Po vodoravni pokreti jezika su /i ī e ē ie/ prednji (pala­tal­ni) samoglasniki, ar se pri njevoj tvorbi prednji dio jezika približava palatumu (tvrdomu nebu). Pri diftongu /ie/ se kreće jezik u tekućem prijelazu od pozicije /i/ prema /e/. Vokal /a ā/ je centralan (niti prednji niti zadnji), jezik pri njegovoj tvorbi leži ravno u usti. Vokali /o ō u ū/ su zadnji (velarni) samoglasniki. Pri njevoj tvorbi se približava zadnji dio jezika mekomu nebu (velumu).

Po okomiti (vertikalni) pokreti jezika razlikujemo visoke, sridnje i niske samoglasnike. Visoki samoglasniki su /i ī ie u ū/. Pri njevoj tvorbi se jezik približi najjače nebu. Samoglasniki sridnje zdignutosti jezika su /ie e ē o ō/; pri diftongu /ie/ se spušća jezik s visokoga u sridnji položaj. Kod vokalov /a ā/ leži jezik najniže, pri čem ne dolazi do približavanja jezika prema nebu (ravnojezični vokali).

Po sudjelovanju usnic (labijaliziranost) razlikujemo labijalizirane samoglasnike /u ū o ō/ i nelabijalizirane samoglasnike /i ī e ē ie a ā/. Pri tvorbi prednjih samoglasnikov se usnice raširu. Svojstvo [labija­lizi­ranost] je redundantno, ar se automatski postiže položajem [najpr] ili [odzad].

Artikulacija naglašenih i nenaglašenih, dugih i kratkih samoglasnikov nij zizma jednaka. Naglašeni samoglasniki se artikuliraju u prispodobi s ne­na ­­glašenimi, dugi u prispodobi s kratkimi samoglasniki preciznije v. § 32.

Slogotvorno /r/ se razlikuje od suglasničkoga /r/ preciznijom artiku­la­cijom v. § 32 i većim brojem titrajev vrha jezika. Vrh jezika se pri tom stavlja u mehanično vibriranje. Popratni vokal je pri tom tipa šva [¡], sridnji, centralni vokal.

Samoglasniki po pokreti jezika

Napomena: Svi jednostavni samoglasniki (istotako i slogotvorno /r/) se razlikuju po kvantitetu u naglašeni slogi i slogi za naglaskom kot i po intonaciji u naglašeni slogi; [ie] je uvijek dugo. Primjeri: pȋtati : pìtati, kacāk N jd. : kúcak G mn., lípa odredjeni vid „die schöne“ : lȋpa neodredjeni vid „eine schöne“, lípoga : lȋpōga, žène NA mn. : žènē G jd., gànuti inf. : ganúti/gánuti part. pasivni, pòtrti : potŕti, kȏsa G jd. od kȏs : kósa; sȑca G jd. : sȑcā NA mn., čȓni N mn. neodredjeni vid : čȑni odredjeni vid.

Suglasnike (konsonante) dilimo:

a) po organi, ki sudjeluju u dolnjoj laloki (govorni organ),

b) po približenju govornoga organa (dolnja usnica, jezik) prema gornjoj laloki (mjesto tvorbe).

Po sudjelovanju gibljivih artikulacijskih organov dolnje laloke raz­li­kuje­mo dvi grupe:

a) usnični (labijalni) suglasniki

b) jezični (lingvalni) suglasniki

Usničnim suglasnikom slišu: /p b m v f/. Položaj jezika pri tom ne igra ulogu.

Jezičnim suglasnikom slišu: /t d n l r s z c ť ď ń ľ š ž č j k g x/. Palatalni šumniki /š ž č/ izgovaraju se pri jasnoj artikulaciji sa sudje­lovanjem (zaobljenjem) usnic. To ali nij fonološki relevantno. Karak­ter­istična boja zvuka pojačava se poduženjem rezonatora.

Jezik (lat. lingua ) se dili u barem tri dijele, po ki moremo podiliti zgora spo­menute suglasnike u: prednjojezične (predorzalne) /t d n l r s z c ť ď š ž č/, sridnjojezične (mediodorzalne) /ń ľ j/ i zadnjojezične (post­dor­zal­ne) /k g x/ (lat. dorsum = hrbat, misli se na hrbat jezika).

Po mjestu približavanja govornoga organa gornjoj laloki moremo razli­ko­vati nekoliko grup suglasnikov.

Ako se približava govorni organ (u ovom slučaju jezik) tvrdomu nebu (lat. palatum = nebo), govorimo o nebni (palatalni) glasi; ostali su nenebni (nepalatalni). Palatalni suglasniki su: /ť ď ń ľ j š ž č/.

Pri točnijem razlikovanju tvorbenoga mjesta palatalnih suglasnikov mo­re­mo razlikovati prednjotvrdonebnike (prepalatale) i zadnjotvrdonebnike (postpalatale). Prvoj grupi slišu /ť ď ń ľ j/, drugoj /š ž č/.

Nepalatalni suglasniki se tvoru pred i za palatumom, tj. na gornjoj usnici, gornji sjekutići i na velumu. To su /p b m f v t d n s z c r l k g x/.

Po njevom artikulacijskom mjestu razlikujemo usnične (labijalne), zub­ne (dentalne) i nadzubne (alveolarne) suglasnike. Kot govorni organi pri tom služu dolnja usnica odn. jezik.

Labijali su /p b m f v/. Pri tvorbi /p b m/ ležu gornja i dolnja usnica jedna na drugoj, zato se ti glasi zovu dvousnični (bilabijalni). Pri /f v/ se leže dolnja usnica na gornje sjekutiće, zato se oni nazivaju zub­no­us­nični (labiodentalni).

Zubni (dentalni) suglasniki su /t d n s z c/, nadzubni (alveolari, s artikulacijom na lesna) su /r l/. Razlika med dentalnim i alveolarnim je mala i fonološki redundantna. U fonološkom opisu se moru svi spo­me­nu­ti suglasniki nazvati dentalnimi.

Suglasniki, ki se tvoru na mekom nebu, se zovu mekonebni (velarni) suglasniki. To su /k g x/. Govorni organ pri nji je zadnji dio hrpta jezika. Pri /k g/ se načini potpun zatvor, pri /x/ se napravi tjesnac.

Fonem /x/ ima dvi položajne varijante, [h] i [x], u pravopisu se obadvi ostvaruju kot <h> v. § 10.

Način prolaza zračne struje

Po načinu zapreke zračnoj struji razlikujemo sonante i šumnike.

Sonan­ti, pri ki se zračnoj struji prez većih zaprekov i šumov daje drugi smir, su:

a) nosni suglasniki (nazali). Za njev način tvorbe je karakterističan potpun zatvor usne šupljine i prolaz zračne struje krez nosnu šupljinu. To su /m n ń/;

b) treperavi suglasnik (vibrant): /r/. Pri njegovoj tvorbi vibrira (treperi) vrh jezika, dodirujući alveole. Tako nastaje otvaranje i zatvaranje (intermitentni zatvor). Broj vibracijov more varirati. U slogotvornoj funkciji more /r/ biti dugo ili kratko, naglašeno ili nenaglašeno;

c) zbočni suglasniki (laterali): /l ľ/. Zračna struja prolazi na stra­ni, na obadvi rubi jezika (zato lateralno, lat. latus = stran, bok).

Sonanti pod b) i c) se metaforičnim nazivom iz antične gramatike zovu i likvide (tekući suglasniki).

Sonantom se po njevoj funkciji u gradišćanskohrvatskom književnom jeziku pribrajaju i /v j/, po artikulaciji su ali šumniki.

Šumniki su:

a) zatvorni suglasniki (eksplozivi): /p b t d ť ď k g/. Oni postoju od dvih fazov, potpunoga zatvora usne šupljine i sljedećega otvorenja (eksplozije)

b) polzatvorni suglasniki (afrikate, sliveni, složeni): /c č/. I oni postoju od dvih fazov, potpunoga zatvora, komu ali slijedi tjesnac na istom mjestu (homorganski). Odgovarajuće zvučne afrikate [dz dž] su alofoni fonemov /c č/ v. §§ 10, 84. U iznimni slučaji javlja se dž kot kombinacija /d/ + /ž/, npr. džungla, džez v. § 84.

Eksplozivi i afrikate se ponekad nazivaju skupnim imenom okluzivi, ali ponekad se ta naziv upotribljava i kot sinonim eksplozivom.

c) tjesnačni suglasniki (frikativi): /f v s z j š ž x/. Za njevu tvorbu je karakteristično, da se stvori med govornim organom i mjestom tvorbe tjesnac, na kom zračna struja prouzrokuje karakteristični šum. Oni slišu neprekidnim glasom.

/v j/ po svojoj funkciji slišu sonantom.