Mjesto naglaska je u gradišćanskohrvatskom slobodno, tj. ono se ne mo­re odrediti od granice riči. Ono more ada pasti na svaki slog u riči, npr. críkva, òtāc, štimȃm, tankȋ, pródala, napȋsāla (/napīsála), gospo­dárstvo.

Postoju sljedeća ograničenja, ča naliže slobodu prozodijskih sredstav:

a) Naglašeni kratki samoglasniki se samo iznimno javljaju u poslidnjem slogu neke riči, i to samo u kratki fleksijski nastavki tipa dnò, psà, zlò, tj. u neslogotvorni osnova, izvan toga i na klitika ( ćù, ćè ). (Mogući su u razgovornom jeziku i u infinitivi, kad ispada -i nastavka, npr. žèt, dàt. ) Njev najobičniji položaj je neposlidnji slog, npr. kùkorica, divìčica, zèlena jàbuka, kopìto, žèna, bràtić, bèrēm, gospòdīn, nebèsā.

b) Cirkumfleks (silazni naglasak) javlja se u poslidnjem slogu (ultimi) već­složnih riči takaj samo rijetko, ali svejedno gušće nego kratki nagla­šeni samoglasniki, npr. razumȋm, štimȃm, ljudstvȏ, tankȋ, tankȃ, tankȏ. Najgušći je cirkumfleks u jednosložni riči i u pozicija izvan ultime: krȃlj, brȃt, lȋp, krȗh, pȋtāo, sȗsjēda (/sūsjéda) G jd., napȋsati, napȋ­sā­la (/napīsála), pȏštarica, rȗka, rȗkē G jd., dobȋtāk.

Jednosložne riči, ke završavaju na suglasnik, su zvećega duge; one imaju silaznu intonaciju.

Napomena k pȋtāo : Pravilo hrvatskoga standardnoga jezika, da moraju dva samoglasniki jedan uz drugoga biti kratki, ne valja.

c) Akut nikad ne stoji u poslidnjem slogu: ljúdi G mn., críkva, prodikáo­nica, skušávanje, 1. l. mn. prez. kópamo, krozá to. Zvećega je njegov položaj u penultimi (pretposlidnjem slogu).

d) Nenaglašena dužina stoji za naglašenim slogom, i to samo za kratkim naglašenim ili cirkumflektiranim slogom, nikad ne za akutiranim. U sva­koj riči more biti samo jedna nenaglašena du­ži­na. Najvećputi je nena­glašena dužina u ultimi, bila ona otvo­re­na ili zatvorena. Primjeri: rȃstōk rȃstōka, sȗsjēd sȗsjēda, òtāc (G jd. òca ), člòvīk (G jd. človìka ), brȃzdē G jd. ( brȃzda ), nògē G jd. ( nòga ), mȗdrōst mȗdrōsti G jd., svìtlōst (G jd.  svitlósti ), ȋstōčni, nȃzōčno.

U smislu spomenutih fonetičkih sredstav, ka nam pomažu raščlanjivati percepciju govora, nam nenaglašena dužina kaže, da slog pred njom sliši istoj riči.

Današnji prozodijski sistem sa svojimi distribucijskimi ograničenji se je povijesno razvio parcijalnim premješćanjem naglaska. Općenito rečeno nam nenaglašene dužine danas kažu nekadašnje mjesto naglaska. U jed­nom dijelu čakavskih govorov sridnjega Gradišća se govori u trosložni riči namjesto tipa rȃstōka, mȗdrōsti tip rāstóka, mūdrósti (nenaglašena dužina pred akutom). I ta tip izgovora valja kot pravilan.

Zanaglasna dužina je ili sastavni dio osnove riči ili svojstvo sufiksov i nastavkov. Imenički sufiks m. r. ili pridjevski sufiks u N jd. m. r., ki u N jd. zadržava dugi samoglasnik, more u drugi fleksijski obliki zgubiti duži­nu, ili more biti u pitanju nepostojano a :

a) u osnovi riči javlja se nenaglašena dužina u primjeri kot: sȗsjēd, rȃstōk, fȃnjāk, G jd. fȃnjka, gòspā, G jd. gòspē, bògāt, n. bogáto,

b) u sufiksi kot u: dìvljāk, G jd. divljȃka, dȗžān, f. dȗžna,
dužìčkāst, f. dužičkásta, gȋzdōst, G jd. gȋzdōsti,
gìzdāv, f. gȋzdāva/gizdáva, gospòdār, G jd. gospodȃra,
stàrāc, G jd. stàrca, kòvāč, G jd. kovȃča,

c) u nastavki, i to:

– G jd. a -osnovov u riči kot: žènē, rȗkē, nògē

– I jd. a -osnovov u riči kot: žènōm, rȗkōm, nògōm

– I jd. i -osnovov u riči kot: kȑvljū, nòćū

– N mn. neutr. osnovov u riči kot: sȑcā, nebèsā

– G mn. m. r. i sr. r. imenic u riči kot: rèpōv, sìnōv, stàblōv

– D mn. a -osnovov u riči kot: žènām, nògām

– D mn. m. r. imenic u riči kot: kònjēm, rèpōm, sìnōm

– I i L mn. m. r. i sr. r. imenic u riči kot: rèpī, sìnī, sȑcī

– L mn. a -osnovov u riči kot: žènā, brȃzdā

– u nastavki neodredjenih pridjevov:
lȋpōga, lȋpōmu, lȋpē, lȋpōj, lȋpīmi, jȃkōga, bijȇlōga, čȓnōga

– u prezentski nastavki glagolov kot:
grèbēm (grépsti), zbùdīm, zbùdū (zbùditi)

– u imperativu glagolov kot: kòpāj (kopájte)

– u preteritu m. r. glagolov kot:
kàšljāo (kašljála), pȋtāo, pȋtāla (/pītála), žèljīo (željìla)

– u ppp-u glagolov kot:
pogrèbēn (sr. r. pogrebèno ), potkòvān (ž. r. potkovȃna )