Prozodijske jedinice (mjesto naglaska, intonacija, kvantitet) imaju u gra­dišćanskohrvatskom dvoju ulogu:

a) prozodijsku, ku smo nazvali kulminativnom funkcijom; nje uloga je raščlanjenje govora v. § 89 ;

b) fonološku, razlikovnu funkciju; ona u manjoj mjeri služi razliko­va­nju leksemov, nego je uglavnom morfološka (služi razlikovanju raz­ličnih oblikov riči unutar neke paradigme), npr.
– leksička: slàgati : slȃgati
– morfološka: ìmena : iména, nògē : nòge (G jd. : NA mn.);
stára : stȃra (odredj. : neodredj. oblik);
Pojedinosti v. §§ 177-199.

Suprasegmentalna obilježja se izriču s pomoću „akcenatskih znakov“, ki se stavljaju nad samoglasničkimi slovami i slovom <r>: a à ȃ á ā. Ovde opisani akcenatski sistem se temelji na sistemu čakavskih govorov sje­ver­noga i sridnjega Gradišća. U govori južnoga Gradišća susrećemo akcenatske sisteme, ki se bitno razlikuju od opisanoga čakavskoga: tako onde ne postoju tonemske opozicije, opozicije po kvantitetu i mjestu na­glaska se vršu čudaputi po drugi pravili, ar su mogla izostati pre­mješćenja naglaska.

Fonemi imaju individualnu sposobnost razlikovanja. Tako minjanje fonemov premini značenje riči (ili načini rič nerazumljivom). Fonemski lanci /kȋp/ i /lȋp/ se razlikuju samo u prvom segmentu, a sve drugo, med tim i naglasak, ostaje isto. Prozodijska obilježja moru takaj raspo­lagati tom sposobnošću, da razlikuju lekseme ( lìpa imenica : lípa/lȋpa pridjev). U pravilu su ali to sistemska razlikovanja, ka dolazu do izražaja u sasvim odredjeni gramatički kategorija. Prozodijska obilježja ne moremo izolirati od segmentnih jedinic, fonemov. Fonološku sposob­nost razlikovanja imaju ada samo cijele riči, ke stoju jedna prema drugoj u opoziciji.