Jezik se ostvaruje u govoru ili u tekstu, odnosno govorenjem ili pisanjem. Cjelokupnost znakov, ki služu za prenošenje glasov, je pismeni sistem nekoga jezika. Jeziki moru imati i već pisam; tako se je hrvatski jezik u prošlosti služio uz latinicu i glagoljicom i cirilicom.

Gradišćanskohrvatski jezik se danas služi latinicom po uzoru pravopisa (ortografije) hrvatskoga standardnoga jezika, ki se je sa svoje strani razvio po uzoru českoga pravopisa.

Pismeni sistem nekoga jezika se zove grafija (grč. gráphein = pisati). Osnovne jedinice pisma su slove, jedinice grafije su grafemi. Tako je znak č slova hrvatskoga pisma, no kot jedinica hrvatskoga pismenoga sistema se zove grafem.

Gradišćanskohrvatski jezik se služi grafičkim sistemom hrvatskoga knji­žev­noga jezika s jednom iznimkom: slova đ se u gradišćanskohrvatskom ne upotribljava. Svega skupa ima 26 slov, ali 30 grafemov.

Grafemi imaju svoj čvrsti redoslijed, ki je konvencijom odredjen. On glasi: a, b, c, č, ć, d, dž, dj, e, f, g, h, i, j, k, l, lj, m, n, nj, o, p, r, s, š, t, u, v, z, ž.

Prilagodjenje grafemov, ki označuju glase, kih nij u grafiji latinskoga jezi­ka, se vrši s pomoću dijakritičkih znakov.

Grafeme gradišćanskohrvatske grafije dilimo u temeljne i izvedene slove. Izvedene slove su one s dijakritičkimi znaki.

• temeljne slove su: a, b, c, d, e, f, g, h, i, j, k, l, m, n, o, p, r, s, t, u, v, z
• izvedene slove su: č, ć, š, ž
  
• digrafi su: dž, dj, lj, nj, je
  
• trigraf je: ije

Digrafi (dvoslovi) postoju od dvih slov i činu u većini slučajev nediljivu jedinicu.

Trigraf (troslov) ije postoji od trih slov i predstavlja dvoglas (diftong) [ie], npr. vijenac [viȇnāc].

Kombinacije slov lj, nj obično predstavljaju po jedan fonem, i to /o ń/, u neki slučaji ali kombinaciju dvih fonemov, /lj nj/. To more biti slučaj kod posudjenic, npr. milje, injekcija, konjugacija, a u hrvatski riči samo onda, kad dojdu /n/ i /j/ na morfemskoj granici jedno uz drugo, npr. izvanjezični.

Kombinacija je more reprezentirati ili fonemski slijed /je/, i to na početku riči (npr. jèdān), ili ona predstavlja dvoglas [ie], npr. vjera [viéra], mjesto[miésto]. U kombinaciji lje je to slijed /l/ + dvoglas /ie/, npr. ljeto [liéto]. Kombinacija slov dž zauzima svoje posebno mjesto u alfabetu, ali ju ipak ne moremo gledati posebnim fonemom, ar se javlja prerijetko (npr. džez, menedžment); u sredini riči i na morfemskoj granici nalazimo kombinaciju dž, npr. nad-živiti.

Napomena: Pisanje velikih slov u tablici je neodvisno od pravopisnih pravil pisanja velikimi i malimi slovami, nego je samo predstavljanje velikih slov ili verzalijov.

Znanost o pravom izgovoru zove se pravogovor ili ortoepija (grč. órthos = pravilan, épos = rič, govor).

Pravila za pravogovor gradišćanskohrvatskoga jezika se temelju u samom sistemu, u podiljenju glasov u toku govorenja i u izibranom tipu izgo­vo­ra. Najprošireniji tip u Gradišću, ki ima i najdužu tradiciju u povijesti književnoga jezika, su govori sridnjega i sjevernoga Gradišća. Pravoda se moraju i pojedini govorniki toga tipa držati obaveznih normov, npr. ne smu govoriti krȗ, nego krȗh, ne čȇrn, nego čȓn, ne ljudstfȏ nego ljudstvȏ itd. Kot skupna norma se more udomaćiti neki tip izgovora, ki je po­je­di­nim govorom bliži nego drugim, ki ali nij u svem identičan s nekim od pojedinih govorov.

Cjelokupnost pravil, ka se odnašaju na reprodukciju gradišćan­sko­hrvatskoga književnoga jezika u pismenom obliku, se zove pravopis ili ortografija (grč. órthos = pravilan, gráphein = pisati). Pravopis odredjuje, kada se piše e ( pet ), je ( ljeto ), ije ( vijenac ), akoprem je u svi ti primjeri u mnogi govori to jedan ter isti glas. On dalje odredjuje, kade se moraju postaviti granice med riči, pisanje velikimi i malimi slovami, pravopisne alternacije unutar takovih riči kot vrebac : vrepca i mnogo drugoga.

Pravopisna pravila imaju dužu ili kraću tradiciju i se temelju na dogovoru med jezikoslovci, intelektualci i javnimi ustanovami. Zato se ona moru opet i preminiti.

Sadašnji gradišćanskohrvatski pravopis ima svoj pretkip u pravopisu hrvatskoga standardnoga jezika. Ta je fonetsko-fonološki. To znači, da se fonemske varijante kot [h x] [n ņ] ne pišu različno, a takaj ne ni asimilacijske pojave, ke se protežu prik granic med riči (ada pišemo vrč vina, a ne vrdž vina ), da se ali s druge strani odražavaju asimilacijske promjene unutar riči i u grafiji ( vrebac : vrepca ).